|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Mali volim te samo s tobom mogu da ostvarim svoje sne ,zelim te,zelim da si tu pored mene ma kako god da krene
MOGU,HOĆU,ŽELIM,ZNAM.
Connect-nebo <3
I dok nebo divno je
meni sivo bit ce i bilo je
osjecaj ko pad sa visine je
al' glavno da se rimuje
jeb'o bager, imam sve
rijeci koje ruse zidove
Layout: nameless
Adjustment: murderscene
|
|
ponedjeljak, 11.05.2009.
Jer prijatelji zauvijek,nista nas nece rastavit.
Jako sam nadahnuta sarinim pOstom i moram obnovit rijeci na svom dragom i jedinom blogu..
Svi smo mi bili djeca koja smo se bezbrizno igrala,ponekad plakala jer nam je lopta upala kod susjeda u dvoriste,vristali kad smo vidjeli krv na koljenu prilikom pada s bicikla,smijali se dok smo izvodili razne nepodopstine.Prilikom svake te ludosti pratila nas je jedna osoba,bila to draga osoba iz obitelji,neki prijatelj,susjed,zivotinja,a priznajem nekad smo i sami zakuhavali razne gluposti.Meni je u zivot pri samom rodjenju usla u srce i ostala tamo moja divna prijateljica Miona.Udaljene smo oko 2 i pol sata voznje autom,vidimo se za praznike koje mi znace jako,jako puno.Kako je sve to pocelo.Njena obitelj su susjedi mojoj baki i djedi i kad sam isla kod bake i djeda ona me je uvijek tamo cekala.Kao mala beba dolazila sam kod bake i tamo me je ona cekala.Nismo se nikad odvajale i poznajemo se 12 i pol godina.Toliko puno znam o njoj,vise nego o sebi.Kao male uvijek smo bile nestasna djeca.Vjecito smo glumile male budalice.Druzile smo se s ostalom djecom iz ulice i pravile smo baze na pruzi koja je udaljena svega 2 minute od njene i moje kuce.Tamo smo kopale,donosile kisobrane,dekice,pravile piknike i to nam je bilo prava zabava.Katkad smo bile i svadjalice i znale smo se posvadjati i svasta si reci,ali nakon nekoliko minuta zajedno smo opet isle zagrljene ulicama bas kao prave prijateljice.Kada smo malo narasle [7-8 godina] prvi smo put isprobale hod u stiklama [hahahaha].Kao 'prave male zenice' isle smo na biciklu u tim stiklama sa bome visokom potpeticom i dolazile kod moje bake na posao.Svi su nam se smjeskali,a mi smo bile toliko sretne sto imamo jedna drugu i sto smo toliko slicne i sto volimo gotovo iste stvari.Preko ljeta se nismo odvajale.Vrijeme smo provodile na jezeru i na bazenima kupajuci se.Dosta smo posjecivale odredjenu trgovinu u kojoj smo gledale razne stvari i trosile novce na gluposti~danas su to meni gluposti,ali tada su mi bili OGROMNA STVAR.Okusale smo se i u prodaji SLJIVA od kojih smo zaradile 200 kn i od toga smo si kupile razne slatkise te se debljale~ali tada nam nije bilo vazno dali smo deblje ili mrsavije.Takodjer smo prodavale rogoz,ali s tim nam nije bas dobro proslo.Ali svejedno bilo nam je simpaticno pitati onim djecjim glasicem : 'Ciko,hocete kupit rogoz da vas ne grizu komarci.To samo upalite i odose komarci'.Mnogi su nas gledali u cudu,a neki su kupili,ali ne u tolikom broju kao i sljive.Svaki dan smo prespavale jedna kod druge i nismo spavale cijelu noc.S mojim djedom smo ponekad pile kole i vina i to nam je bilo bas super.Svi su nas voljeli bas kao takve male radosne i radoznale curice,koje je SVE zanimalo.
Danas smo vec skoro pa odraste cure.Miona ima 13,5 godina,a ja 12,5.I dan danas se sjecamo svih gluposti,koje i jesu i nisu za javnost.Kako su nas prije zanimale lutke,lopte,blato,igralista,sanjkanja,tako nas danas zanimaju decki,izlasci,klubovi,izgled,odjeca,ljepota,glazba i moram priznat da objema fali ono od prije.Izgledom smo narasle i postale prave zene,ali u dusi jos postoji ono veselo dijete uvijek spremno za zabavu.I sada znamo napravit razne gluposti i to se cini stvaarno djetinjasto,ali fali nam to uistinu.
Jedna vijest me stvarno potukla.I njena obitelj i moji grandparents prodaju svoje kuce.*PAAAF*Kad sam cula nisam mogla vjerovati,samo sam govorila PA KAKO,PA NEEE??!!!Znam da nece nasem druzenju doci kraj,ali nemogu vam opisat kako je to kraj sebe imat tako divnu prijateljicu koju poznajes od rodjenja.Ne vidimo se dosta dugo,a ovako cemo se jos rjedje.NE NECU DOPUSTIT KRAJ.Ne mooze.Ni ona to ne zeli.Bas smo pricali o tom kako su neki ljudi dosli pogledat njenu kucu,kako je na prodaji.Razmisljali smo o tom da se moji baka i djeda i oni presele negdje blizu,ali to je danas komplicirano,svi traze jeftinije ili kako njima odgovara.Znam,moglo je ispast i gore da jedna ode u drugi grad,ali i ovako mi je nezamislivo da kad budem preko praznika dolazila kod bake i djeda ona me nece cekati ispred vrata i zagrlit me cvrsto kao nitko,nego ce to kasnije napravit.Poput sestra smo i ovo ne smatram krajem.Ako se odseli to ce biti u isti grad do sada,ali opet nekako,daleko cemo bit.Necemo se vise moc dovikivat s prozora do prozora,necemo moc do pol 1 bit vani preko ljeta,necemo moc spavat tako cesto jedna kod druge.Ah,zivot stvarno nije fer,i kad jednom moje bake i djeda ne bude bilo NE ZELIM zaboraviti drzati kontakt s njom.Jer vjerujte takvu prijateljicu nitko nema.Rijetko koji bloger ce ovo procitat,ali ovo sam napisala sa razlogom,da se malo razteretim osjecaja.MIONA VOLIM TE,i voljet cu te bez obzira na istaa.Jer nitko me ne moze rastaviti od tebe.Selidbu nitko nije planirao,ali ovakvo je doba,kada ljudi traze bolji zivot,ali ako nekog toliko volis i ako ti toliko znaci u zivotu NISTA VAS NE MOZE RASTAVITI.ali NISTA.
Ljudi vOlim vaas,kom se dalo citat,nek ostavi kom da znam da ste procitali.Doista sam ovo pisala sa posebnim osjecajem i znaci mi da procitate.Barem jedan dio,ako ti se bas neda.Eto to je to za ovaj post.Volimm vas jako*
| 21:49 |
Komentari (24) |
On/Off |
Print |
# |
|
|
ponedjeljak, 27.04.2009.
Animals <3
Svatko ima nesto sto ga usrecuje.Nekog usrecuju novci,nekog karijera,nekog opet uspomene na lijepo djetinjstvo.Uglavnom..Zelim reci da smo svi razliciti ljudi i da svi volimo/ne volimo razlicite stvari.Tako sam ja zeljela posvetiti ovaj post zivotinjama,bez kojih moj zivot nebi imao smisla.Vec ste mogli iz naslova shvatiti kako obozavam zivotinje,pa evo kako je sve to krenulo.Od malih nogu sam osjecala neku povezanost s tim bicima.U njihovoj blizini sam se osjecala lijepo i voljela sam biti s njima.Briga o njima nikad mi nije bila teska.Moji baka i djeda su uvijek imali puno zivotinja,zato sto imaju ogromno dvoriste.Upoznala sam i pse,macke,ptice,konje,jarceve pa cak i koze.Neko bi i pomislio da sam luda jer pricam s njima,ali uz njih sam bila toliko sigurna,i jos uvijek sam.Ima mnogo lazljivih i pokvarenih ljudi,ali zla zivotinja ne postoji.Dobro,ako neka grize ili je opasna to je ONA.Takva je kakva je i na taj nacin se brani kako bi prezivjela.Ne krivim ja ni zmije sto su tako...neprimamljive...! Sa zivotinjom mogu biti sigurna da mi nece slagati i da ce me razumjeti,jer vjerujte zivotinja osjeca sta i vi osjecate i ona je poput covjeka.Treba joj najvise ljubavi i naravno voda,hrana,toplina (to se podrazumjeva).Sto zapravo zelim reci..Svatko zivo bice ima osjecaje i ja kao sto sam rekla,od malena imam ljubav prema zivotinjama,a najvise prema psima.Ne zelim rec da su mi one druge manje draze,sve ja njih volim,ali nekako sa psima sam najbliza.(Sad mislite,joj ova je poludila,al rijetko je onih koji me kontaju).I ja takodjer kod kuce imam malu pudlicu koju oboozavam i brinem se o njoj vise nego o sebi.Cijenim ta mala bica VISE OD LJUDI,cudno ali istinito.Pa evo kako..Covjek je samostalan,naravno kad odraste.Zna se brinuti sam o sebi,ako ga netko zlostavlja naravno pocinitelj ce dobiti kaznu,zapravo covjeku nitko nista ne moze bez da ne prodje lose.On ima zastitu i ima one koji ga vole.A pas? Neki imaju one koji ih vole i brinu se o njima,a sta je sa onima koji nemaju nikoga te su na ulici bez hrane i vode te ili u Azilu napusteni cekaju dobru dusu koja ce ih spastiti iz najgore nocne more.Na facebooku sam prijatelj s Azilom u Nemetinu.Svakodnevno prelistavam novosti iz Azila i gledam slike.Ne mozete zamisliti kakve tamo sokantne vijesti saznajem.Naprimjer jednog PREDIVNOG dalmatinera su ljudi IZBACILI iz gepeka tocno ispred Azila i htjeli su otici,ali volonteri nisu dali da prodju i zvali su policiju.Te odvratne ljude naravno ceka kazna.A znate koji je razlog sto su ga bacili iz gepeka??Zato sto je gluh.Joj da sam bila tamo mislim da bi bih sve ubila.Toliko sam plakala i nisam mogla vjerovati kako to neko moze napraviti,maloj i bespomocnoj zivotinji.I eto zasto ja podrzavam vise psa od covjeka.Ljudi su okrutni i nemaju osjecaja prema dobrim bicima.Ili jos jedan primjer...Covjek ispred Azila zgazio hladno psa i odjurio dalje.NIJE NI STAO!Pa ja nisam imala rijeci i jos uvijek ne vjerujem.Kad budem punoljetna nadam se da cu otvoriti svoj mali kutak za napustene zivotinje,jer to mi je najveca zelja.Ne trebam skupe stvari,ne trebam skupu odjecu,ja samo zelim usrecit ta mala bica i naci im siguran i topao dom.Jel sad malo shvacate? Uf napisala sam se,al imam ja toga jos.
Svako zivo bice ima potrebu za ljubavi i svako zivo bice ima pravo na srecu.Ako me imalo razumijes ostavi kom.
Bit ce jos postova o zivotinjama (: Volim vas sve*
| 20:56 |
Komentari (29) |
On/Off |
Print |
# |
|
|
